Etnografija socijalne i ekonomske katastrofe termin je koji je skovao Michael Burawoy nakon 40 godina proučavanja etnografije radnih mjesta (Sanja Potkonjak i Tea Škokić: Gdje živi tvornica? Etnografija postindustrijskog grada). On govori o tome da je, od početka 1990. godine, diljem svijeta propast ekonomije usko povezana s propašću urbanih središta. Deindustrijalizacija Osijeka koja traje od ranih Devedesetih pa do danas vidljiva je kroz proces fizičke preobrazbe na gradskim vedutama, ali i u narativima građana Osijeka koji su u tom procesu sudjelovali. Na primjeru sudbine osječke tekstilne industrije, čiji se zamašnjak osjećao u socijalizmu, a kolaps i devastacija za vrijeme i poslije Domovinskog rata, kroz proces pretvorbe i privatizacije, možemo promatrati Osijek kao grad koji u posljednja tri desetljeća prolazi kompleksnu društvenu i ekonomsku transformaciju. Štoviše, i dalje prisutni ožiljci rata, pad proizvodnje, osiromašenje građana i primjetan pad u broju stanovnika mogu se bilježiti pričama protagonista, ali i fotografski, prikazujući promjene na urbanizmu grada. Prema popisu stanovništva 2021. u samome naselju Osijeku živi 75 916 ljudi. Pad u broju je kroz desetljeća osjetan: 1991. godine živjelo je 104 761, 2001. godine je živjelo 90 411, a 2011. godine 84 104 stanovnika. Na lokacijama na kojima su se nalazile Industrija modne konfekcije Slavonija (IMKS), Lanena industrija Osijek (LIO), Tekstilna industrija Osijek (TEKOS), Mara – tvornica trikotaže i Osječka tkaonica svile (Svilana Osijek) pokrenuti su ili postoji namjera o pokretanju i osmišljavanju neindustrijskih sadržaja, pri čemu je izostalo valoriziranje društvene vrijednosti tih tvornica kao primjera nasljeđa i industrijske baštine. Tragovi reinterpretacije prostora vidljivi su u prenamjeni prostora u, primjerice, skladišta i trgovinu za kućne ljubimce na lokaciji LIO-a, u ruiniranju nekadašnjih industrijskih kompleksa (Tvornica kože), ili pak u potvrđivanju prisutnosti prošlosti, vidljive na primjeru Ortopedske tehnike Osijek (OTOS) na adresi nekadašnje Tekstilne škole.

Vođeni idejom da tamo gdje živi tvornica, živi grad, ucrtane su na kartu Osijeka nekadašnje najveće osječke tekstilne tvornice i postojeće poduzetničke inicijative. Tretirane na ovaj način, one nisu doživljene kao relikti prošlosti, čije su mjesto i ulogu preuzeli IT sektor i ugostiteljstvo, nego kao mjesta susreta grada i njegovih stanovnika.

„Ne bih svog psa dala da bude tekstilac. Ne. Nikad. Jer čovjek u tekstilu zaradi samo grbava leđa. Stara izreka kaže: budeš bogat u tekstilu koliko igla hlada pravi. Upravo tako je. Meni je to prije bilo smiješno. Na kraju sam shvatila da je to istina.“

Draginja Jakobfi, Industrija modne konfekcije Slavonija

Kako su priče o gubitku radnih mjesta tekstilnih radnica, zbog njihove beznadne sudbine, ušle u medijski mainstream i postale dio općeg narativa, postavlja se pitanje jesmo li kao publika (i građani) oguglali na njih, postali neosjetljivi na tuđu patnju i nesposobni za suosjećanje, na ono što je uvijek svježe, angažirajuće, ljudsko, ono što može izazvati emocionalnu reakciju promatrača? Što nas zapravo, dok promatramo i slušamo druge, tjera da pronađemo ono ranjivo i/ili moralno u sebi?

Prezentirani osobni narativi istovremeno predstavljaju svjedočanstva izbrisane povijesti Osijeka kao industrijskog središta i osobno intonirane zapise o vlastitim izazovima, o uspjesima, o prevladavanju dramatičnih životnih trenutaka. U podtekstu narativa bivših radnica leži činjenica da je to pretežno žensko i socijalno osjetljivo radno okruženje, koje je u prošlosti podrazumijevalo obrazovnu i društvenu emancipaciju radnica, u privatizaciji postalo njihova kobna klopka. Mnoge radnice koje su radile na normu nisu se uspjele prilagoditi tržištu. Njihova profesionalna fokusiranost na jednu operaciju učinila ih je manje konkurentnima u potrazi za poslom u struci. Mnoge radnice završavaju svoj radni vijek umirovljenjem ili prekvalifikacijom, mnoge od njih, na žalost, postaju bezimene sudionice osiromašene hrvatske zbilje, dok se tek manji dio radnica zapošljava u proizvodnim pogonima malobrojnih domaćih poduzetnika ili stranih korporacija. Tek rijetke, hrabre i uporne otvaraju svoje obrte: krojačke radnje.

Prostor osobnih priča, kao mikrosvijet naratorica, pozornica je njihovih iskustava na kojoj one svjedoče o onome što je prešućeno ili zanemareno jer nisu imale priliku ispričati. Davanje glasa je svojevrstan postupak priznavanja vrijednosti i vraćanja dostojanstva ženama koji su na svojim plećima iznijele ono što ekonomisti nazivaju tranzicijom: prijelaz iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno kroz proces privatizacije. Međutim, ovdje je riječ i o otvaranju prostora za pojedinačne osvrte na pobjede i poraze, crtice s posla, anegdote i prijelomne trenutke kada osobni doživljaj i sjećanje pomažu promatraču shvatiti što se krije iza kovanice „tekstilna tvornica“ i što je ona kazivačicama intimno značila.

Iako oduvijek u iskustvima rada u tekstilnim pogonima prevladavaju skromna plaća i nezavidni uvjeti rada, mnoge pripovjedačice ovog postava simbolički važu i uspoređuju nekad i sad: romantično razdoblje socijalizma i surovo vrijeme kapitalizma.

Promatrajući postav osobnih priča tekstilnih radnica grada Osijeka, to se može uzeti s rezervom, ali i s razumijevanjem. Chiara Bonfiglioli na temelju istraživanja o propasti tekstilne industrije u Jugoslaviji zaključuje kako “usprkos gubitku stotina tisuća radnih mjesta u tekstilnoj industriji od 1989., socijalistička industrijska struktura osjećaja nastavlja naseljavati radničke priče i maštu, pružajući generacijski, rodno i klasno utemeljen okvir kroz koji se tumače ekonomske, političke i društvene transformacije 1990-tih, 2000-tih.” (Sanja Potkonjak i Tea Škokić: Gdje živi tvornica? Etnografija postindustrijskog grada).

Nositeljice osobnih priča u postavu se predstavljaju fotografskim portretom, rezimeom (dijelom osobnog narativa) i video intervjuom. Njihova svjedočanstva su pokušaj glasnog progovaranja o ustrajnosti osobne borbe za vlastitu egzistenciju i prosperitet njihovih bližnjih, ali i prisjećanje dojmljivih trenutaka iz radnog i privatnog okruženja.

U okolnostima smanjivanja proizvodnje odjeće i tekstila u Hrvatskoj, kroz mobilnu izložbu zagovaran je položaj učenika Obrtničke škole Osijek (zanimanje krojač i pomoćni krojač) i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek (zanimanje dizajner tekstila). Kao budući radnici, učenici su predstavljeni kroz fotoportrete njihovih školskih radova u formi plakata. Na plakatima se, uz radove srednjoškolaca, provlači inkluzivna poruka: Drugačija budućnost tekstila je moguća! Mobilna izložba potiče propitivanje i zamišljanje budućnosti tekstilne proizvodnje te je kao prenosiv postav postavljena u gradovima u kojima postoji ili u kojima je tekstilna industrija dio nasljeđa. Izložba je istovremeno organizirana u Zagrebu, Osijeku, Požegi i Čakovcu u dogovoru i uz podršku vlasnika krojačkih salona. Postupak izmještanja radova učenika iz galerijskog u javni odnosno poslovni prostor njihovih kolega komunicira izazove samih zanimanja.

Skučenost izloga krojačkih radnji u kojima su izloženi plakati s fotografijama učeničkih radova toliko je različita od prostorne voluminoznosti nekadašnjih tvorničkih kompleksa. Ta skromnost govori o inferiornom, marginaliziranom položaju budućeg tekstilnog radnika, a s druge o izlaganju njegove ideje, rada, njega samoga. Riječ je o simboličkom suočavanju prolaznika, nas izvana, s ljudima koji nas promatraju iznutra, iz kože krojača i dizajnera tekstila. Poruka koji stoji uz učeničke radove, da je   drugačija budućnost tekstila moguća, poziva na sinergiju, promišljanje i odgovornost društva, jer je naše odvraćanje pogleda i manjak vizije kao zajednice urušilo budućnost mnogim prijašnjim, a na odlučnom je putu da uruši i budućnost ove generacije.

Dugogodišnja nastavnica praktične nastave za pomoćne krojače iz Obrtničke škole Osijek konstatira: “Krojačko zanimanje ima budućnost. Kriva je percepcija društva što se tiče obrtničkih zanimanja. Može se dobro živjeti od toga. Doći će do toga da će nedostajati krojača i posao će biti bolje plaćen.”

I dok je socijalistički koncept odjevne i tekstilne industrije podrazumijevao velik broj radnika, barem deklarativno pouzdano tržište i angažiranje različitih profila stručnjaka i zanatlija (dizajnera, konstruktora, šivača, …), današnji se industrijski model nalazi u vakuumu brze zarade stranih kompanija i napora manjih i srednjih poduzetnika. Iako prevladavajuća anakrona industrija odjeće i tekstila zapravo ne treba radnike već alijenirane potplaćene šivače na normu te opsluživače strojeva, ona suvremena ubrzano kuca na vrata. Izvjesno je da će se, nakon prilagodbe proizvođača tekstila i odjeće suvremenim trendovima koji se okreću kružnom gospodarstvu, originalnom domaćem dizajnu, obradi reciklirane odjeće i održivoj modi, moći i morati osmisliti primjeren obrazovni okvir koji će osposobljavati perspektivne buduće radnike.

Martina Globočnik