O izložbi

Kad sam bio malo stariji, otac mi je rekao: „Što nećeš da tebi naprave, nemoj ni ti drugom
napravit’.“ To sam ja zadržao do današnjih dana.

D. Kohn

Ideja Muzeja osobnih priča je prikupiti i sačuvati priče građana Osijeka kroz lepezu njezinih nacionalnih manjina. Priče koje se onima koji ih pričaju čine nepremostive i teške ili banalne i beznačajne, u trenutku kad se izgovore i čuju od strane drugoga, stvaraju poveznicu i notu prepoznavanja u zajedničkom kulturološkom narativu. Štoviše, novije paradigme suvremene teorije naglašavaju ulogu umjetnosti u komunikacijskim praksama, dakle prije njezine estetske kategorizacije. Osijek kao sjecište puteva, raznolikosti i vremena je zapravo naša najviša vrednota i to ne u pomodnom smislu branda. Govorimo o onoj istinskoj vrednoti koju svaka istinska vjera, svaka konstruktivna politika, svaka inkluzivna kultura i svaka solidarna društvena uređenost drži kao najviše postignuće kulture mirnog suživota.

Ima vam tko otvoriti vrata kuće, da niste sami.
M. Bakić

Prisutnost židovskog stanovništva u Osijeku je gotovo jednako duga kao i njezina službena povijest, od antikne Murse pa sve do modernog doba. Njihovo je življenje i djelovanje na ovom prostoru utkano u samu bit grada – pratimo ih kroz povijesne spise, kroz kulturno, društveno i političko djelovanje, kroz trgovinu, obrtništvo, medicinu, industrijalizaciju i financije, kroz kuće i zgrade koje su izgradili i u njima živjeli i naposljetku – u zemaljskim ostatcima na grobljima. Krajem 19. stoljeća Osijek je bio grad s najvećim brojem Židova u Slavoniji i Hrvatskoj, no do današnjeg vremena ostalo ih je vrlo malo. Strahote Drugog svjetskog rata, rasizam i teror ustaškog režima, koncentracijski logori i Šoa su gotovo pa izbrisali domaće židovsko stanovništvo, a kroz „podržavljenje“ njihova imetka u nekretninama i pokretninama, u novcu, vrijednosnim papirima, umjetninama, u obrtima, tvornicama i radnjama, provedena je nezapamćena pljačka. Osječani koji sada hodaju ulicama našeg grada prolaze svakodnevno pored ostataka tog prošlog, možebitno boljeg, a zasigurno nevinijeg društva. Od donjeg pa do gornjeg grada, kroz avenije i reprezentativne ulice predgrađa i centra, kuće su ostale simboli nekadašnjih vlasnika i stanara – onih koji su pokradeni i odvedeni. Kuće su to koje tek malobrojni danas poznaju po imenima ljudi koji su ih gradili: Winter, Hiller, Berger, Rein, Kästenbaum, Landsinger, Springer, Schwarz… Na ovoj su izložbi samo neke od njih predstavljene, a popis je podugačak. U tim istim kućama danas su novi ljudi, nove obitelji, dok se u muzejskim zbirkama i čuvaonicama nalaze umjetnine, namještaj i knjige iz tih istih kuća kao tihi svjedoci svojih prvih vlasnika. Kada nastupa zaborav? Nestajanje? Jer kuća je simbol obitelji, pripadanja, doma i nas samih kao autentični glas činjenice da je povijest živa kroz osobne priče. Ona se sastoji od ljudskih života koji su započeti da bi nešto novo stvorili u vremenu koje im je dodijeljeno do njihova kraja, a gdje svaki napredak i svaka ruptura ostavlja trag.

Znalo se šta se jede, koliko se jede i kad sam ja nešto pitala nije htio govorit’ nego sam za vrijeme ručka vidjela kašiku koja je bila napola kašika s nekim brojem. Tad mi je rek’o da se u Jasenovcu hrana u nekim kazanima donosila. Toliko su bili gladni da su jako grebli po tome.
Tako se istrošila ta kašika.

M. Vujić

Jedan od razloga koji u logoru mogu siliti zatvorenika na preživljavanje jest postajanje svjedokom. Uvodne su to riječi talijanskog filozofa Giorgia Agambena u knjizi posvećenoj Auschwitzu i značenju preživjelih. Kada govorimo o osobnoj priči – ili svjedočanstvu – kao kategorija povijesne istine neizostavna je subjektivnost. Svjedok je netko tko u prvom licu govori svoju istinu i sa svom puninom vlastitih emocija „istjeruje“ traume prošlosti. Govori o sebi, o sebstvu, o razotkrivanju. Agamben dalje u svojoj knjizi citira Prima Levija, talijanskog kemičara koji je postao pisac nakon što je preživio Holokaust: siva zona je područje gdje se lanac spōna žrtve i počinitelja polako raščlanjuje, alkemijski proces gdje se svi metali sljubljuju u sivilo moralne ambivalencije. To je ista siva zona koju i u današnjem društvu primjećujemo u relativizacijama i prešućivanjima, izjednačavanju žrtava i strmoglavom ponavljanju povijesnih grešaka. Njemačka je pak filozofkinja Hannah Arendt prva skovala frazu banalnost zla kada je 1963. godine za američki časopis The New Yorker pratila suđenje nacističkom časniku Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Izraz se odnosi na način kako uopće objasniti zlo kao što je Holokaust – odnosi se na tezu da velike zločine ne izvršavaju nužno zle osobe sociopatske osobnosti već obični, prosječni ljudi, koji se bez vlastitog moralnog prosuđivanja uklope u masu i izvršavaju naredbe koje su same po sebi zvjerske i duboko zločinačke. To su možebitno najobičniji birokrati koji provode propise bez pogovora, susjedi koji dojučerašnje prijatelje izdaju u ime „pravovjerja“ ili logorski čuvari koji dehumaniziraju žrtve pod njihovom stražom. To su obični ljudi koji su bili uzorni državljani i subjekti, koji nakon rata „ništa nisu znali“ i koji su ostali bez ozbiljne traume suočavanja s vlastitim postupcima. Ovdje se zapravo ne radi o višku poslušnosti prema strukturama opresivne moći, već o manjku svijesti pojedinca. U toj je dihotomiji Arendt opisala odnose između banalnosti i ekstremnog zla, u sivoj zoni nesuočavanja.

Mom ocu – pobili su mu sve, ali oduzeli su mu što su gradile sve prethodne generacije. I ne samo to,
još su ga optužili da je krao, što je bila standardna optužba.

V. Herman

Izložba Priče Židova tako govori o individualnim, životnim sudbinama utkanim u zajednički umjetnički narativ vremena i mjesta, kroz osobne iskaze 28 ljudi. Osijek je to mjesto gdje se ti putevi susreću, fizički kao i simbolički, sa zajedničkom poveznicom židovstva. Izložba nam donosi jednu novu vrstu svjedočanstva u odnosu na onu koje Agamben spominje jer su ovo priče ljudi koji su dobrim dijelom generacijski odvojeni od 40-ih godina prošlog stoljeća. Izložba Priče Židova govori o ljudima koji i danas pronalaze svoj dom u ovom gradu i čiji su životi, baš kao i onih koji su živjeli prije njih i prije nas, tkivo ovog grada. Gledamo im portrete, slušamo im glasove. Naši su to suvremenici koji bez obzira na taj vremenski odmak svojom pripadnošću židovstvu prenose i dio kolektivnog sjećanja cijelog naroda, ali i cijele naše sredine. Nužno je danas, možda jednako koliko je i bilo 30-ih godina 20. stoljeća, govoriti i sjećanja prenositi na druge, pa i one drugačije. U svijetu koji nas okružuje, koji iz dana u dan poprima sve okrutnije obrise i obzore, i koji nema niti jedno jedinstveno znamenje stabilnosti u pravdi i empatiji, nužni su nam novi prostori susreta i razumijevanja, za budućnost. U svijetu koji se još jednom nalazi na prekretnici – učiti od povijesti ili dalje raditi iste greške – i koji je na rubu još dubljih ideoloških, nacionalnih i religijskih podjela, slobodni prostor susreta različitih i istih postaje jedna od posljednjih zona otpora. Ta je zona jedna od prirodnih arena suvremenih umjetničkih praksi, pružajući nove moduse vizualizacije budućnosti, pa nekad i u pepelu prošlosti, istupanjem u svjetove izvan izložbenog prostora. Izložbom Priče Židova učvršćujemo prostor umjetnosti kao jednu od posljednjih slobodnih zona jer promatrača postavljamo u direktan dijaloški odnos sa eksponatima, odnosno živim ljudima i njihovim svjedočanstvima. Slušamo im glas i gledamo u oči i duboko razumijemo važnost memorije i sjećanja, odnosno spoznajemo koliko smo ranjivi kad ih izgubimo. Promatrač postaje integralni dio djela tako što se taj susret osobnih priča dogodi. Tim iskorakom iz klasičnih umjetničkih sfera i ulaskom u intermedijalni prostor izravne komunikacije pružamo otpor svim podjelama na osnovi različitosti i otpor prema negaciji sveopće i neotuđive ljudskosti. Neka naše i njihove riječi zauvijek budu čujne i neka se zauvijek pamti kako se ne bi ponovilo.