Zadnji dan škole maturanti obavezno nose svoje maturantske majice. Na moju su ispisali “Jel me neko sluša?” Ja to, naime, stalno govorim svojim učenicima na nastavi. Jednom su mi izbrojali čak 30 puta da sam to izgovorila, ali mislim da je bio u pitanju dvosat. Nadam se. Ono što me rastužuje je da sam morala presvući majicu kad sam došla u Osijek. Moraš misliti gdje ideš i da li sredina to prihvaća. Ćirilica je još uvijek egzotika ovdje, kao da nekad to pismo nismo svi učili.

Marijana Radmilović, profesorica hrvatskog jezika i književnosti

Jel me neko sluša? ima dvostruko značenje: potrebu pripovjedača da ga se, s jedne strane, čuje i razumije, a s druge strane označuje trenutak u kojem pripovjedača počinjemo slušati. To je trenutak u kojem nam se pripovjedač obraća jezikom koji je sadržajem i formom kalibriran nama kao publici na prihvatljiv način. Drugačije, vrlo često prestajemo dalje slušati.  I vrlo često se ne pitamo što smo s tom odlukom propustili čuti. 

U zadnjih tridesetak godina bilo je malo prilika za poslušati priče osječkih Srba na jednom mjestu. Kroz suradnju s pojedincima koji jače osjećaju srpski identitet i onima koji se ne vide kao dio manjinske zajednice, nastao je izbor ovih pripovjedača i njihovih priča. Teme i preokupacije pripovjedača ovisile su o njihovoj dobi, interesima, iskustvu. Ono što ih je sve snažno obilježilo je život u Osijeku i povezanost s gradom na Dravi.

1991. bila je prijelomna godina za sve građane Hrvatske: počeo je rat kojim Srbija i Crna Gora pokušale prepriječiti osamostaljenje Hrvatske i stvaranje neovisne države. Rastočili su se mnogi socijalni odnosi, a karte među političkim i društvenim elitama su se pomiješale. Raspad  socijalističke Jugoslavije doveo je do oživljavanja i propitivanja nacionalnih identiteta i sukoba zbog istih. 

Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine grad Osijek je imao ukupno  104.761 stanovnika. Uoči rata u gradu je živjelo 70,9% Hrvata (74.254), 15,2% Srba (15.985) te 5,7% (6015) Jugoslavena. Trideset godina kasnije, prema Popisu stanovništva iz 2021. godine, u Osijeku živi 96.313 stanovnika, od čega tek 4.188 Srba (4,35%). Broj Srba u strukturi stanovništva grada je posljednjih tridesetak godina u stalnom padu. Deset godina ranije, prema Popisu stanovništva iz 2011. godine, u Osijeku je živjelo 6.751 Srba ili 6,25%. Jedan od razloga tog kontinuiranog pada broja Srba u strukturi stanovništva Osijeka je prema Škiljanu (Dragutin Babić, Filip Škiljan i Drago Župarić-Iljić«Identitet Srba u Hrvatskoj», Politička misao, god. 51, br. 2, 2014.) etnomimikrija, asimilacija kao oblik odustajanja od kulturnih obilježja srpskog identiteta, koja je ojačala u vrijeme rata i poraća te izbjegavanje statusne tjeskobe  (prema: Jelena Marković: „Šutnje straha“, 2024.) odnosno prešućivanje (dijela) vlastita identiteta, koji se među pripadnicima većinskog stanovništva percipira kao nepoželjan ili negativan. Također, dio pripadnika srpske nacionalne manjine, naročito urbani i mlađi ljudi, daju prednost nadnacionalnom, a osobe koje dolaze iz miješanih brakova multietničkom identitetu („Identitet Srba u Hrvatskoj“, Politička misao, god. 51, br. 2, 2014). 

S druge strane, na očuvanju jezika, vjere, kulture kao obilježlja identiteta Srba u Osijeku zaslužna su kulturna društva i vjerska zajednica (kao što su Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ pododbor Osijek koji ima kontinutitet od 1945. godine te Srpska pravoslavna crkva).

Većinu Osječana srednje i starije generacije obilježio je rat. 27. lipnja 1991. godine tenk do tada zajedničke Jugoslavenske narodne armije pregazio je malog, crvenog fiću. Tim činom je na simboličkoj i stvarnoj razini utrt put uništenju dotadašnjih društvenih odnosa. Pod “gusjenicama rata” stradali su mnogi Osječani, među njima i brojni civili srpske nacionalnosti. Oni su u vrijeme rata, kao kolektivno označen neprijatelj, na svojim ramenima nosili teret svojih sunarodnjaka, koji su na dijelu teritorija Hrvatske proglasili svoj teritorij (tzv. Srpske autonomne oblasti) i iz okolice Osijeka sustavno od rujna 1991. godine do potpisivanja Sarajevskog primirja u siječnju 1992. godine granatirali grad. U ratnim godinama mnogi su  Osječani srpske nacionalnosti protjerani iz svojih domova, mnogi su ostajali bez poslova, a neki su mučeni i pogubljeni zbog sumnje ili lažne optužbe za terorizam. 

I dok su danas traume većinskog stanovništva prepoznate i u javnosti  komunicirane, prema traumama i iskustvu pripadnika osječke srpske zajednice rijetko se pokazuje interes ili razumijevanje. Usprkos tome, pripovijedanje pripadnika manjina u javnom prostoru je neizmjerno važno. Ono potvrđuje pripovjedače, daje im glas i donosi novu vrijednost u život onih koji njihove priče žele čuti. Njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers, kad promišlja važnost prilike za dijalog koji liječi zajednicu piše: “Lako je zastupati emotivno intonirane konačne sudove; teško je sebi mirno nešto predočiti. Lako je prekidati komunikaciju prkosnim tvrdnjama; teško je neprestano, prevazilazeći tvrdnje, zalaziti u područje istine. Lako je prihvatiti mišljenje i čvrsto ga se držati, i time poštedjeti sebe promišljanja; teško je napredovati korak po korak, i nikada se ne libiti daljeg preispitivanja. Moramo povratiti spremnost da se upustimo u promišljanje, što uključuje i odluku da se ne opijamo osjećanjima ponosa, očaja, ogorčenja, prkosa, osvete ili prijekora, već da načas zatomimo ove emocije i oslušnemo stvarnost.“  (Karl Jaspers: „Pitanje krivnje“, 2006). 

Psihološki neobrađeni međuetnički odnosi zaglavljeni u narativima rata i poraća čine prepreku u procesu izgradnje suvremenih identiteta građana srpske nacionalnosti, a s druge strane, prepreka su u valorizaciji opće prihvaćenih narativa većinskog stanovništva u odnosu na srpsku manjinu: Tko su Srbi? Što osjećamo prema njima? Što bi se tu moglo promijeniti i na koji način oni participiraju u hrvatskom društvu? 

Osobni narativi Osječana srpske nacionalnosti, bez obzira na njihovu težinu, specifičnost ili univerzalnost, jedna su od prilika uspostavljanja odnosa tamo gdje ga nema, a gdje bi mogao zaživjeti. U ovom postavu predstavljamo 18 osobnih priča osječkih Srba različitih generacija i odnosa prema Osijeku. Neki pripovjedači su čak proživjeli Drugi svjetski rat, mnogi su odrasli i živjeli u Jugoslaviji, dio dolazi iz miješanih brakova, dio njih je rođen u vrijeme raspada Jugoslavije i poslije, u samostalnoj Hrvatskoj, neki su se iselili iz Osijeka, a neki su izabrali u Osijek, kao grad u kojem žele graditi život ili podizati djecu. Pripovjedači su različitih zanimanja, iskustava, doživljaja sebe i svoje uloge u društvu u kojem žive. Publici se predstavljaju fotografskim portretom, crticom iz osobna narativa, video intervjuom te osobnim predmetom simbolički povezanim s osobnom pričom. U ovom postavu opisuju značajne trenutke u svojim životima koji su ih obilježili, pričaju o teškim i lijepim stvarima za koje su se borili i koje su ih promijenile. Komunicirajući sebe pripovjedači zrcale odraz šire društvene zajednice i preispituju univerzalne teme koje nas čine ljudima.

Martina Globočnik