Izložba „Priče Roma“ donosi 18 priča, osobnih povijesti o važnim životnim trenutcima. Priče pričaju Romi i Romkinje, većinom pripadnici i pripadnice podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši, naseljeni na području Slavonije i Baranje.

O povijesti Bajaša ne zna se mnogo. S obzirom da je riječ o narodu „bez pisma“, Bajaši nemaju vlastitu pisanu povijest, odnosno vlastite izvore iz kojih bi se ona mogla iščitati. Pisani izvori o Bajašima svode se uglavnom na ne-romske dokumente koji svjedoče o povijesti obilježenoj progonima, genocidom, nasilnom asimilacijom i diskriminacijom. Novija lingvistička, kulturno-antropološka i genetička istraživanja, potvrdila su pripadnost Bajaša široj romskoj zajednici, njihovo zajedničko indijsko podrijetlo i ustanovila osnovu bajaške društvene organizacije te karakteristike njihovog jezika. Ta su istraživanja rasvijetlila i okolnosti njihova naseljavanja u Hrvatskoj pa tako danas znamo da su doselili iz Rumunjske gdje su od 14. pa sve do polovine 19. stoljeća živjeli u ropstvu, najčešće radeći kao rudari što objašnjava i njihov naziv koji potječe od riječi „bai“ u značenju „rudar-rob“. Tijekom dugog razdoblja ropstva, Bajaši su zbog nasilne asimilacije i zabrane korištenja vlastitog jezika izgubili materinski jezik te velik dio narodnih običaja i vjerovanja, što je imalo za posljedicu gubitak romskog identiteta i neprihvaćanje od strane ostalih romskih skupina. Njihov jezik „limba d’bjaš“ poseban je dijalekt arhaičnog rumunjskog jezika, koji se zbog društvene izolacije i izražene endogamije nakon napuštanja Rumunjske, održao do danas. Put od Rumunjske do Hrvatske vodio je preko Mađarske što objašnjava rasprostranjenost njihovih naselja u Međimurju i Baranji, nedaleko granice s Mađarskom. Većina Muntenaca/Munćana u Hrvatskoj živi na području Baranje, Ludari naseljavaju područje Slavonskog Broda, a Ardeljani/Erdeljci pretežito naseljavaju područje sjeverozapadne Hrvatske, premda ih ima i u Baranji (selo Trojanci). Muntenci/Munćani i Ludari većinom su pravoslavci, dok su Ardeljani/Erdeljci većinom rimokatolici.

Precizni podaci o broju Bajaša u Hrvatskoj ne postoje, no pretpostavlja se da ih je između 10 i 20 tisuća (Radosavljević, P. Pogled na bajaške dijalekte u Hrvatskoj // Promene identiteta, kulture i jezika Roma u uslovima planske socijalno-ekonomske integracije: zbornik radova sa naučnog skupa održanog 6.-8. decembra 2010. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2012.). Premda 85% Bajaša ima hrvatsko državljanstvo njihov je položaj u Hrvatskoj daleko od ravnopravnog. O društvenoj i ekonomskoj marginalizaciji Bajaša zorno svjedoče rezultati istraživanja iz 2009. godine, koja su pokazala da čak 84% Bajaša prima socijalnu pomoć, 51% ih je zdravstveno osigurano, 47% njihovih kućanstva prima dječji doplatak, samo je jedan Bajaš u Baranji stalno zaposlen, 23% ih odrađuje privremene, slabije plaćene poslove, 33% ih nikad nije polazilo školu, 10% ih ima osnovnoškolsko obrazovanje, a svega 4,4% Bajaša upisalo je srednju školu (Martinović Klarić, I. Kromosom Y i potraga za novom domovinom. Zagreb: Sveučilišna knjižara 2009.).

O društvenoj isključenosti Bajaša, svjedoče i bajaška naselja, nalik na „slamove“, odvojena od naselja većinskog stanovništva te uglavnom bez pristupa vodovodu i kanalizaciji. U novije vrijeme svjedočimo porastu svijesti o potrebi uključivanja Roma općenito, a onda i Bajaša, u hrvatsko društvo te pokretanju sve većeg broja inicijativa, od strane države (Nacionalna strategija za uključivanje Roma), ali i istaknutih pojedinaca, čelnika romskih zajednica, kojima se nastoji poboljšati društveno-ekonomski položaj Roma. Sve je izraženija potreba za promicanjem etničke samosvijesti Roma te proučavanjem i očuvanjem romskih jezika i kulture. Upravo ukazivanje jednog istaknutog pripadnika bajaške zajednice sa područja Baranje na potrebu za istraživanjem i bilježenjem povijesti i kulture Bajaša, potaknulo je pokretanje projekta „Muzej osobne povijesti Roma“, autorskog kolektiva iz produkcijske kuće Fade In u partnerstvu s Romskim resursnim centrom iz Darde. Ova je izložba jedan od ishoda tog projekta. Izložba će također, biti prvi postav, „Muzeja osobnih priča“, novog muzejsko-galerijskog prostora Osijeka, u kojem će se nacionalne manjine predstavljati kroz osobne priče pojedinaca.

Izložbeni projekt oslanja se na suvremene muzeološke prakse bilježenja „sadašnjosti“, utemeljene na tezi da se dokumentiranjem suvremenog života pojedinaca, kao i prikupljanjem i čuvanjem svakodnevnih predmeta, čuvaju „memorija“ i identitet zajednice. Kako bi se stvorili temelji budućeg muzeja, provedena su terenska istraživanja u naseljima Bajaša Muntenaca/Munćana u Belom Manastiru, Bolmanu, Dardi, Mecama i Torjancima u Baranji, u Belišću i Bistrincima na zapadnoj obali Drave te u naselju Bajaša Ludara Josip Rimac u Slavonskom Brodu. U istraživanja uključeno je stotinjak osoba, različitih dobnih skupina i društvenog položaja, od istaknutih pojedinaca, predstavnika užih zajednica, voditelja i članova lokalnih organizacija i udruženja, do posve „običnih“ ljudi. Sudjelovali su većinom Bajaši, no bilo je i pripadnika ostalih romskih skupina. Sa svakom osobom provedeni su opsežni intervjui, usmjereni na prikupljanje osobnih životnih priča, s naglaskom na događajima i trenutcima koji su obilježili njihov život.

Za izložbu odabrano je 18 priča. Ove priče, premda međusobno različite, kao što se razlikuju osobnosti, iskustva i životi osoba koje ih pričaju, okupljene u cjelinu, pružaju direktan uvid u suvremeni život i probleme zajednice, kojoj nositelji priča pripadaju. Snagom, koju nizanje statističkih podataka nema i ne može imati, priče svjedoče o siromaštvu, o nedostupnom obrazovanju, o neodgovarajućim životnim uvjetima i zdravstvenoj skrbi, o nemogućnosti zapošljavanja, o diskriminaciji, o stereotipima i o predrasudama te o tome kako se sve to odražava na svakodnevni život pojedinca.

Izabrane priče govore o tradicionalnim vrijednostima i običajima, ali i o bremenu tradicije, rodnoj nejednakosti i dvostrukoj diskriminaciji, onoj „unutarnjoj“ od strane romske i onoj „vanjskoj“ od strane ne-romske zajednice.

Nositelji osobnih priča, na izložbi se predstavljaju slikom (fotografski portret), tekstom (dio osobnog narativa), videointervjuom i osobnim predmetom. Dio izloženih predmeta pripada tradicijskoj baštini (poput korita, konjske opreme ili harmonike) te prenosi informacije o tradicionalnim obrtima i zanimanjima, o danas zanemarenim vještinama i znanjima, koja se gube i nestaju.  Ostali su predmeti „obični“, svakodnevni, u pojedinim slučajevima čak i banalni. Izabrani od strane njihovih vlasnika, nositelja priča i vezani uz dominantan osobni narativ, ti predmeti imaju auru „sekularnih relikvija“ koje potiču posjetitelja na emocionalan angažman i povezivanje (Bodenstein, F. The Emotional Museum. Thoughts on the “Secular Relics” of Nineteenth-Century History Museums in Paris and their Posterity // Conserveries mémorielles [Online], #9 | 2011. URL: http://journals.openedition.org/cm/834. 4. travnja 2019. godine). Portretom i videointervjuom nositelji priča posjetiteljima se obraćaju direktno, „oči u oči“, eliminirajući mogućnost okretanja glave na drugu stranu. Na taj način, galerija postaje prostor u kojemu „nevidljivi“ i „nečujni“ članovi društva postaju vidljivima i čujnima, mjesto susreta s „drugačijima“, mjesto razvoja empatije i suočavanja s vlastitim predrasudama kao temelja inkluzivnijeg društva budućnosti.

Kosjenka Laszlo Klemar