Danijela Jovčić
1970.
Danijela živi u Osijeku, a radi u Zavodu za mirovinsko osiguranje u Vukovaru. Još kao djevojčica maštala je postati učiteljica. 1990. godine upisala je studij razredne nastave na Pedagoškom fakultetu, no onda se prepriječio rat. Tenja, udaljena svega nekoliko kilometra od Osijeka, gdje su joj se roditelji preselili prije rata, našla se na prvoj liniji sukoba te je bila okupirana do kraja rata.
Imam dvije prijateljice Hrvatice. S jednom sam nerazdvojna 50 godina, od naše 3. Godine života. S drugom sam pak bila nerazdvojna prije rata. Za vrijeme rata sam joj slala pisma preko Mađarske I UNTAES-a, ali ona na njih nije odgovarala. Jedan dan sam je nazvala iz kuhinje na poslu. “Pa, kako si? Šta ima?” Jedva sam dočekala da ju čujem nakon svih tih godina razdvojenosti. No ona je bila strahovito rezervirana. «Voljela bih da se vidimo», priznala sam joj. Na to je ona meni odgovorila: «Znaš, nemoj se ljutiti, ali mi više nemamo o čemu da pričamo. Vremena su se promijenila.” Hvalabogu, nije mi nitko stradao u ratu, ali taj razgovor s njom, te njene riječi “nemamo o čemu da razgovaramo”, to mi je nešto najgore što sam doživjela poslije rata.
Danijela i Mirna nikada nisu prekinule komunikaciju, čak ni tijekom rata kada su se našle na suprotnim stranama: Danijelu je rat zadesio u tzv. SAO Krajini, samoproglašenoj srpskoj autonomnoj regiji, dok je Mirna ostala u Osijeku, koji je u jesen i zimu 1991. bio pod opsadom i svakodnevnim granatiranjem. Unatoč blokadi, održavale su kontakt putem pisama. Njihovo prijateljstvo traje intenzivno i dan-danas.